Zavod za ortopediju - povijest

Naziv Ortopedija potječe od Nicolasa Andrya (1741) koji ga je stvorio od dvije grčke riječi: orthos-ravni i paidion-dijete. U naslovu svoje knjige Andry daje tumačenje - ortopedija ili umijeće profilakse i korekcije deformacija tijela u djece. Slika mladog, no deformiranog stabla u rastu, postala je simbol ortopedije.
 
Organizirani početak rada ortopedije u Hrvatskoj počinje nastojanjima dr  Božidara Špišića (1879-1957) koji 1908. godine osniva svoj privatni Ortopedski zavod budući da vlada u Beču nije imala razumijevanja da se u nekoj od zagrebačkih bolnica osnuje ortopedski odjel. Špišićev zavod, prvi na slavenskom jugu, bio je okosnica i jezgra kasnije razgranate ortopedske službe u Hrvatskoj. Početkom I. svjetskog rata u bolnici Crvenog križa u Zagrebu Špišić osniva ortopedski odjel, a potom i samostalnu ortopedsku bolnicu s ortopedskim radionicama i invalidskom školom za radnu terapiju i profesionalnu rehabilitaciju. Po završetku rata godine 1918. Špišić seli bolnicu u prostor nedovršene zgrade Gradske ubožnicu na Svetom Duhu. Dana 15. prosinca 1922. godine Špišić nakon tri godine traženja dobiva privatnu docenturu i "venia legendi" iz ortopedije i time se na Medicinskom fakultetu popunjuje i Katedra iz ortopedije. Odmah započinje s predavanjima i praktičnim vježbama u bolnici na Sv. Duhu.

Od 1924. godine njegov je asistent dr Ferdo Grospić koji preuzima vodstvo bolnice kada prof. Špišić godine 1930. osniva Ortopedsku kliniku na Šalati.  Početkom 1931. godine zgrada Zakladne bolnice na Jelačićevu trgu se zbog dotrajalosti ruši, a bolnica se „privremeno“ seli na lokaciju Sv. Duh. Ortopedska bolnica pretvorena je u ortopedski odjel Zakladne bolnice kojeg i dalje vodi prof.dr. Grospić. Invalidska škola je ukinuta, a ortopedske radionice su preseljene u prostor bivše ubožnice na Novoj Vesi.

Od 1930. godine formira Ferdo Grospić, aktivnu kiruršku ortopedsku školu u Zagrebu, dok se Špišićeva škola bavi pretežno konzervativnom ortopedijom i organizacijom ortopedske službe i rehabilitacije. Iz Špišićeve škole izašli su poznati ortopedi M.Petras, N.Carević, M.Meštrić, A.Manzoni, M.Horvat, Z.Šporn i S.Grobelnik. Sljedbenici Grospićeve aktivne agresivnije operativne škole i njegovi učenici bili su u ortopedskoj struci dobro poznati stručnjaci  D.Vlašić, J.Savić, J.Weinberger, P.Franulović i V.Raženj, te mnogi drugi.

Prof. dr. Ferdo Grospić uvodi niz novih operacija osteosinteza kralježnice po Albeeju, ekskohleacije tuberkuloznih žarišta, periarterijsku simpatektomiju po Lericheu, plastiku kuka i lakta, operativne repozicije prirođeno isčašenih kukova u djece i drugo. Uvode se operacije meniska koljena (operira vrhunske europske nogometaše) te liječenje svježih i zanemarenih ozljeda.

Dolazi ratni period i II. svjetski rat sa posebno teškim zadacima za kirušku i ortopedsku struku. U bolnici se svi odjeli osim kirurgije i ortopedije svode na minimum ili privremeno ukidaju zbog prihvata ranjenika. Dr. Grospić ostaje šefom Ortopedskog odjela do 1946. godine, odnosno do odlaska na Ortopedsku kliniku Medicinskog fakulteta današnjeg KBC-a Zagreb.

Masovna ranjavanja i mutilacije, ostavljavljaju iza sebe velik broj ratnih invalida različitih vojski, kao i bolesnika sa tuberkulozom i poliomijelitisom, koji tijekom rata nisu mogli biti liječeni.

Nakon II svjetskog rata Špišić dobiva zadatak u bolnici “Sv. Duh” osnovati novi ortopedski odjel, a zatim na poticaj Ministarstva socijalne politike NRH i Dom za invalidnu djecu na Goljaku. Tako mu se ispunjava davna želja da organizira specijalnu ustanovu za dječju ortopediju s potpunom medicinskom, edukativnom i socijalnom rehabilitacijom, te tako dokaže  svoju uvijek naglašenu ljubav i socijalnu brigu za invalidnu djecu. 1952. godine izdaje udžbenik iz ortopedije u kojem je iznio svoje bogato ortopedsko iskustvo. U predgovoru je napisao: "U mome radu vodila me uvijek ljubav prema ortopedskoj znanosti. Tu sam ljubav nastojao presadaiti u srca svojih asistenata, đaka i sestara, jer sam znao, da se bez ljubavi ne može pomoći ortopedskom bolesniku."

Od 1946. godine rukovodstvo Ortopedskog odjela preuzima prim.dr. Nikola Pravdica u sklopu kojeg djeluje Odjel za osteoartikularnu tuberkulozu  na čelu sa prim M.Delićem. Zajedno objavljuju mnoge stručne radove, monografije i knjige. Suradnici su Ortopedske klinike Medicinskog fakulteta, gdje sudjeluju u nastavnim programima, a odvija se i nastava za specijalizanate iz ortopedije drugih ustanova. Za vremena Pravdice i Delića aktivnost ortopedije više je orijentirana konzervativnom liječenju te se godišnje izvodi svega oko 250 operativnih zahvata. Eradikacijom koštane tuberkuloze prestaje potreba za odjelom za osteoartikularnu tuberkulozu te se Ortopedski odjel smanjuje na 70 kreveta, a prostor prepušta Ginekološko porođajnom odjelu.

Odlaskom prim. Pravdice  u mirovinu 1970. god. vodstvo Ortopedskog odjela preuzima prof. dr. Josip Zergollern. Nažalost 1971. godine dolazi do dodatnog smanjenja krevetnog kapaciteta stacionara za čitavo “južno krilo” u korist ginekološko porođajne službe te se odjel smanjuje na 36 kreveta. U početku sa svega 2 specijalista, broj liječnika se ipak povećava na 4 specijalista i 2 specijalizanta a operativni program raste na oko 400 zahvata. Uvode se suvremene biološke korektivne operacije i parcijalna artroplastika kukova.

Godine 1973. uvodi se redovita nastava za studente Defektološkog fakulteta, a od 1974. godine uvode se i vježbe i predavanja za studente Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sve do odlaska prof. Zergollerna u mirovinu 1987. godine.

Od 1976. godine dolaskom dr. Gluhinića znatno se povećava broj operativnih zahvata sa uvođenjem totalne artroplastike kukova i koljena te nožnih zglobova. Nabavkom potrebne opreme 1987. godine započinje se sa artroskopskim zahvatima na koljenu.

Iste godine Prim.dr. Vid Žitković preuzima mjesto predstojnika Odjela. Zalaganjem prvenstveno liječnika ali i ostalih zdravstvenih djelatnika Odjela 1988/1989. izvršila se cjelovita rekonstrukcija Odjela te se velike deseterokrevetne sobe pretvaraju u trokrevetne sa pratećim sanitarnim čvorom, kupaonicama i garderobama. Na žalost jedan dio soba ipak ostaje četverokrevetnih. Administrativni dio Odjela i sobe liječnika sele se u adaptirano potkrovlje.

Tijekom rukovođenja prof. Zergollerna i prim. Žitkovića u nekoliko navrata vršene su i rekonstrukcije operacijske sale dok na žalost pitanje prostora polikliničke službe i njezinih skučenih prostora nije riješeno niti do danas.

Odlaskom prim. Žitkovića u mirovinu 1992. godine predstojnik Zavoda za ortopediju postaje  prim. dr. Miroslav Gluhinić koji tu funkciju obnaša do danas.

Tijekom trajanja Domovinskog rata zbog rada u  Glavnom sanitetskom stožeru RH i obavljanja funkcije tajnika Ministarstva zdravstva prim. Gluhinića  zamijenjuje mr.sc.dr. Vladimir Hohnjec. Zbog znatno povećanog obujma i složenosti operacijskih zahvata koji zahtijevaju maksimalnu sterilnost i aseptičan rad ponovno se preuređuje operacijska sala 2003. godine.